22/05/2024
Hola, nisam ja ništa zaboravila!
Nisam, primjerice, zaboravila sve vas pozvati na promociju Otočne fuge, snažnog romana Nenada Marasovića, koja se zbilja približava: ponedjeljak, 19 sati, Novinarski dom,
Perkovčeva 2, Zagreb.
Zagreb, nego gdje...
I - ne brinite, dvorana je velika, akustična, lijepa, svi ćemo stati...
A doći ćete, ako ništa drugo, ono da čujete što vam Nenad Marasović ima reći... primjerice, o vojskama koje su šarale Visom...
Pa, Marasović kaže:
"Pukovnik Eller Huntington izađe iz maslinastozelenog džipa. Ogleda se oko sebe, raširi ruke i snažno se protegne. Vidjelo se da mu godi toplina sunca i miris Mediterana. Proljeće u Virginiji nema tako inte-nzivne mirise i boje. Izvadi iz gornjeg džepa futrolu s tri cigare, izabere
jednu, a ađutant odmah priskoči i pomogne mu ju pripaliti. Pukovnik je upravo sletio na improvizirani aerodrom u srcu Visa i sada se dovezao u grad gdje je smještena saveznička i partizanska operativna komanda. Grad je pun engleskih i američkih uniformi. Uz rivu je vezano mnoštvo trabakula, bracera i leuta, prepravljenih za borbu na moru ili za prijevoz ljudi. Oko brodova se kreću uglavnom partizani i domaći ljudi u civilnoj odjeći. Na Visu sve vrvi od tamošnjih civila, te onih iz Makarske i susjednih otoka. Uskoro se spremaju konvoji malih i većih brodova na put za Italiju. Prevest će zbjeg žena, djece i staraca u Bari, a zatim u El Shatt u sinajskoj pustinji. Oni koji su ostali uključili su se u poslove oko pomaganja vojskama saveznika i partizana. A trebalo je mnogo domaćih ljudi za rad u logistici. Od nekada mirnog ribarskog i težačkog otoka nastao je mravinjak u kojemu svi užurbano nešto rade.
Broj stanovnika povećao se višestruko. U središtu grada vladala je najveća gužva jer su se svi slili u luku iz koje se noću ili danju odlazilo i dolazilo.
***
Frane je svakodnevno bio na raspolaganju pukovniku Huntingtonu i njegovom pobočniku Mattu. Bio je to neformalni poslovni odnos, pukovnik ga je plaćao od svojih novaca. Nisu to bili neki veliki novci, ali dovoljni da si Frane može kupiti cigarete ili neku sitnicu. Pronašao je za pukovnika lijepi stančić u kući blizu trga, gdje su bile smještene razne službe civilnog i vojnog sektora. Sve mu je bilo na dohvat ruke. Časnici višega ranga bili su, za razliku od vojske, smješteni u privatnim kućama. Matt je s Franom bio više u kontaktu nego pukovnik. Njih dvojica, otprilike istih godina, sprijateljili su se. Frane je Mati pričao o otoku, ljudima, običajima i korijenima. Mate je pak pričao o Americi, lijepim ženama, standardu koji Frane nije mogao ni zamisliti.
Učio ga je engleski, a Frane njega hrvatski.
- Kad prođe ovi prokleti rat, volija bi dojti ovode s famejon. Imat ću nojmanje dvoje - troje dice. Pa ću im pokazati oklen im je nono. Ma ti ćeš me sigurno čekati. Imat ćeš i ti, valjda, fameju. Vodit ćeš nas po cilom škoju. Da moji vide di im je nono sadio lozu. A ima i lipih uvala po škoju. Sve to im treba pokazati - pomalo je sanjario Mate o nekim boljim i mirnijim danima. Veselio se što će ga na ovom dalekom otoku uvijek čekati prijatelj kojeg je stekao u ovim neobičnim okolnostima. Jednom bi mogli, gledajući svoju djecu kako se igraju na žalu, lamentirati o danima rata, evocirati sjećanja i zgode iz toga vremena. Ali, najčešće sudbina vuče neke nepredvidive poteze i život krene u nekom drugom smjeru. Frane je već sada sumnjao u mogućnost ponovnog susreta. Ipak su ovo nesigurna vremena. Ali, više od toga Frane nije sebe vidio na Visu u nekoj daljnjoj budućnosti. Uostalom, nema ni njegovih najboljih prijatelja. Miko je otišao u Split neposredno prije rata, a Stipica je poginuo prije godinu dana. Otok je bio pod Talijanima do prije par mjeseci. Po brdima i zaseocima otoka djelovala je grupa mladih skojevaca. Uspjeli su orobiti izvidno-signalnu stanicu gdje je bilo spremljeno desetak pušaka, automat i dosta municije.
Bilo je to mjesto na vrhu brda Hum, odakle se moglo kontrolirati more oko otoka. U munjevitoj noćnoj akciji zarobili su nekoliko Talijana, među njima jednog oficira. Frane i njegova obitelj, kao i mnogi susjedi, pobjegli su u svoj vinograd u polju gdje su imali malu kamenu kućicu. Talijanska vlast tražila je proglasom da se vrati oružje, jer će inače uslijediti odmazda. Skojevci nisu htjeli ni čuti za neku nagodbu s neprijateljem. Talijansko brodovlje i avioni blokirali su otok, a zatim novim proglasom objavili da će za odmazdu strijeljati 50 ljudi. Narod je bio u panici. Nisu mogli ostati u polju jer su talijanski avioni istresli bombe po poljima i zaseocima. Svi su se uglavnom vratili kućama nadajući se da neće baš njih uzeti za taoce. Osjećali su se kao životinje ulovljene u zamku. Nakon pregovora s građanskom vlasti i intervencijom biskupa iz Splita, odmazdu su preinačili u deset talaca koji će biti strijeljani. Spustila se četa Talijana u grad i nasumce izabrala desetoricu građana, bez obzira na dob.
Stipica je krenuo do Mimeta da se dogovore za popodnevni posao u konobi Mimetovih susjeda. Trebalo je veliku bačvu od nekoliko stotina litara temeljito očistiti iznutra. Nije ni slutio da Talijani po gradu skupljaju taoce. Malo je bilo čudno što je za ovo doba dana malo ljudi vani. I tako je iz ulice skrenuo na rivu. Bio je nadomak Mimetove kuće kad su ga zaskočila četvorica vojnika. Vezali su mu ruke i sproveli ga do male vojne barkase na kojoj je već bilo sedam, osam vezanih ljudi. Za pola sata brod s dvanaest naoružanih vojnika i deset vezanih jadnika uputio se prema otočiću na izlazu iz gradske vale. Žene su plakale, muškarci prestravljeni ruskim ruletom koji se taj dan odigrao. Svaki stanovnik Visa mogao se sada nalaziti na toj barkasi. Vrtili su u glavi situacije i trenutke, za koje su shvatili da su ih spasili. Ili sudbina, ili Bog. To neće nikad saznati.
Nakon toga događaja Frane je osjećao gorčinu i gnjev. Svaki kamen, uvala ili kuća podsjećali su ga na Stipicu. Zato je bio sretan što radi za američkog pukovnika. Važnije mu je bilo osjećati se korisno i da je u društvu njemu novih i zanimljivih ljudi. Manje važno bilo je to koliko će zaraditi. Fokusirao se na ovu dvojicu ljudi koji su mu proširili vidi-
ke, otvorili mu neke nove svjetove i saznanja. Nikad nije iz prve ruke čuo o Americi toliko detalja. O načinu života, politici, standardu, tehnologiji. Bile su to zanimljive priče s puno slikovitih detalja. Čak je u jednom momentu Frane razmišljao kako bi bilo dobro da, kad završi ovaj prokleti rat, ode u Ameriku. Evo i Matt bi mu pomogao u početku. Osim toga, ima i nekoliko daljnjih rođaka koji žive u San Pedru. No, to su bila samo povremena razmišljanja u trenutcima krize. Činjenica je bila da ga je Vis počeo gušiti. Nakon svih nemilih događaja počeo se osjećati izložen i nezaštićen. Ograničenost kretanja i spoznaja o svijetu izvan otoka počela je u njemu buditi ideju o odlasku. Što prije…
Ima još 200 stranica, o Frani, Tonku, Sanjinu, dečkima s Medveščaka, ženama njihova života...
