03/08/2026
Broj jedan rak rana u dječjem sportu: nerealna očekivanja
Najveći izvor pritiska u dječjem sportu nisu treninzi.
Nisu natjecanja.
Nisu ni protivnici.
Najveći izvor pritiska su nerealna očekivanja.
Prije nekoliko dana, nakon jednog predavanja o mentalnom zdravlju u sportu, prišao mi je jedan mladi sportaš.
Nedavno je, kao junior, promijenio klub.
U bivšem klubu bio je jedan od važnijih igrača. Imao je status, osjećao je povjerenje trenera i prihvaćenost suigrača.
U novom klubu sve je bilo drugačije.
Nije imao isti status.
Suigrači ga nisu doživljavali.
Trener mu nije davao posebnu pažnju.
Počeo je osjećati paniku, pritisak i strah da nešto nije u redu s njim.
Na kraju me pitao:
"Kako da riješim ovaj osjećaj?"
Odgovorio sam mu pitanjem.
"Želiš li uspjeti u sportu ili očekuješ da ćeš uspjeti?"
Bez razmišljanja rekao je:
"Očekujem."
Rekao sam mu:
"E upravo je to izvor tvog pritiska."
Očekivati da ćeš uspjeti u sportu nije realno očekivanje.
Zašto?
Zato što uspjeh nikada ne ovisi samo o tebi.
Ovisi o konkurenciji, trenerima, ozljedama, prilikama, vremenu, okolnostima i mnogim drugim stvarima koje ne možeš kontrolirati.
Nije pošteno prema sebi očekivati nešto nad čime nemaš potpunu kontrolu.
Zdravo očekivanje glasi drugačije.
Očekujem da ću dati sve od sebe da uspijem.
To je nešto za što možeš preuzeti odgovornost.
Jer kada očekuješ sam uspjeh, svako odstupanje od zamišljenog p**a postaje prijetnja.
Klupa.
Lošija utakmica.
Ozljeda.
Nova konkurencija.
Sve počinje stvarati stres, pritisak i strah da se tvoje očekivanje neće ostvariti.
A problem je što je takvo očekivanje od samog početka osuđeno na razočaranje jer nije u potpunosti pod tvojom kontrolom.
Vidio sam kako mu se lice promijenilo.
Odjednom mu je postalo jasno da problem nije novi klub.
Nije bio ni trener.
Najveći teret nosio je u vlastitim očekivanjima.
Kada je to shvatio, doslovno je odahnuo.
Jer je napokon skinuo sa svojih leđa teret koji nikada nije ni mogao nositi.
I upravo je to problem koji svakodnevno vidim u dječjem sportu.
Trener djece očekuje da njegova ekipa pobijedi utakmicu.
Je li to realno očekivanje?
Nije.
Jer pobjeda ne ovisi samo o njegovoj ekipi. Ovisi i o kvaliteti protivnika, njihovom danu, suđenju i brojnim okolnostima koje nitko ne može kontrolirati.
Što je onda zdravo očekivanje?
Da će njegova djeca dati svoj maksimum.
Da će igrati hrabro.
Da će se boriti.
Da će primijeniti ono što su učili na treningu.
Da će se truditi pobijediti.
Isto vrijedi i za roditelja.
Roditelj koji očekuje da će njegovo dijete uvijek biti najbolje stavlja djetetu teret koji ono ne može nositi.
Nitko ne može kontrolirati hoće li uvijek biti najbolji.
Ali može kontrolirati koliko će trenirati, učiti, razvijati se i koliko će biti ustrajan.
Isto vrijedi i za dijete.
Ne treba očekivati da će uspjeti.
Treba očekivati da će se truditi uspjeti.
Na kraju, razlika je vrlo jednostavna.
Nerealna očekivanja uvijek su usmjerena na krajnji rezultat.
Na pobjedu.
Na medalju.
Na selekciju.
Na profesionalni ugovor.
Na peticu u školi.
Na nešto što nikada nije u potpunosti pod našom kontrolom.
Zdrava očekivanja uvijek su usmjerena na proces.
Na trud.
Na disciplinu.
Na fokus.
Na marljivost.
Na učenje.
Na odgovornost.
Na svakodnevni razvoj.
Jer upravo su to stvari koje možemo birati svaki dan.
Nerealna očekivanja opterećuju.
Zdrava očekivanja oslobađaju.
A sada zastanite na trenutak i zapitajte se:
Koliko pritiska u vašem životu zapravo dolazi iz nerealnih očekivanja?
Možda ne osjećate pritisak zbog onoga što vam se događa.
Možda ga osjećate zbog onoga što od sebe, svog djeteta ili svojih sportaša očekujete.
