HMPH Studio

04/08/2025

Sećate se kad smo jeli 'leba i masti, a popara bila poslastica: Priča koja budi osmeh! ☺️ Čitajte na linku u komentaru. 👇

04/08/2025

Podsjetnik za roditelje odrasle djece:

1. Doveli ste djecu na svijet, ali ona ne pripadaju vama.

2. Djeca vam ništa ne duguju samo zato što ste ih rodili. Sve što vrijedno dobiju od vas, umnožit će i predati dalje — svojoj djeci.

3. Odrastajući, djeca vas moraju neizbježno napustiti. Dopustite im to uz svoj blagoslov i povucite se — inače će ostati zarobljeni i neće moći izgraditi vlastiti svijet.

4. Djeca nisu dužna brinuti se da vaš život bude ispunjen. To je vaša odgovornost. Pobrinite se za sebe sami.

5. Kada odrasla djeca osnuju obitelj — to je njihova obitelj, a vaša vlast tu više ne dopire.

6. Prije nego dođete u posjet, najavite se. Obitelj vaše djece nije vaš teritorij. Naučite kucati na njihova vrata — umjesto da ih razvaljujete.

7. Kada uđete u dom svoje djece, zapamtite: vi ste gosti, a ne domaćini. Vaš glas može biti savjetodavan — ali ne i odlučujući.

8. Ne učite ih životu i ne dajte savjete ako vas za to ne zamole. Vaše životno iskustvo je vaša priča — njihov put može izgledati sasvim drugačije.

9. Ako sami niste bili sretni, nećete moći naučiti djecu sreći, čak i ako znate „prave riječi“.

10. Kada uđete u dom svoje djece, zapitajte se: pokušavate li možda preuzeti kontrolu? Natječete li se sa zetom ili snahom?

11. Zapamtite: u kući vaše djece — pravila postavljaju oni.

12. Ne rušite njihov autoritet pred unucima dopuštajući ono što roditelji zabranjuju. To je udarac ispod pojasa. Ne pokušavajte biti bolji roditelji unucima nego što ste bili svojoj djeci.

13. U domu djece svatko ima svoje omiljeno mjesto za stolom, omiljenu šalicu. Pogledajte oko sebe prije nego što nešto zauzmete — i odaberite ono što je slobodno.

14. Budite odgovorni za vlastiti život i vodite ga po svojim pravilima — ne oslanjajući se na resurse svoje djece.

15. Čuvajte prijateljstvo sa svojom djecom i unucima. Poštujte njihove izbore, čak i ako vam se ne sviđaju.

16. Kad ostarite, djeca će se brinuti za vas iz ljubavi — a to donosi radost i slobodu. Ljubav, zahvalnost i poštovanje prema roditeljima čine čuda. Ne izgubite to.

(Nepoznat autor)

03/08/2025

Čitam novinski tekst koji mi je pokazala prijateljica i kolegica po struci. Čitam opet. I opet. Čisto nevjerovatno.
U Kliničkom centru u Sarajevu je liječen dječak zbog neke bolesti kičme. Ustanovljeno je da je potrebna komplikovana operacija ali da kod nas nema niko toliko stručan ko tu operaciju može obaviti. Konačno odluče da se dječak uputi u Tursku, a troškove liječenja će snositi Federalni zavod za socijalno osiguranje.
Nakon što je operacija uspješno izvedena, objavljeno je da se dječak vratio iz Turske a istim avionom se vratio i Prof.Dr. Ismet Gavrakapetanović koji ga je operisao!!!!

Bože dragi, mi smo zbilja zemlja apsurda. Ugledni profesor koji živi i radi u Sarajevu, u Istambulu operiše dječaka iz Sarajeva!!!!
Ovo ima još samo kod Riplija!
Ko su ljudi koji su se urotili protiv tog vanseriskog stručnjaka? Čovjeka koji je u ratu kao mladi ljekar spasio brojne živote, nebrojene udove, organe, čovjek kojem se u svijetu klanjaju, koji je član Američke akademije ortopedskih hirurga, Kraljevskog koledža hirurga Londona, Britanske ortopedske asocijacije, Evropskog udruženja sportske traumatologije, čovjek koji je profesor Medicinskog fakulteta u Sarajevu i gostujući profesor na brojnim svjetskim univerzitetima, koga za operativne zahvate angažuju prestižne svjetske klinike a kome ne dopuštaju da to znanje i stručnost primijeni u rodnom gradu? Svjedoci smo koliko je trajao izbor za direktora Kliničkog centra univetriteta u Sarajevu i svaki put bi se odnekud izvukao neki tobožnji razlog zašto se na čelo te kuće ne imenuje poštovani Prof. Ismet Gavrankapetanovic.

Nisam imala čast sresti se s njim, ni vidjeti ga čak, ali u sebi nosim poštovanje golemo kao planina. Ne samo kao ljekaru. Gledala sam i slušala penzionerku koja drhtavim glasom priča koliko je ljekara polupokretna obišla bez da je naišla na ljudsku riječ, razumijevanje, pomoć, a kad je stegla petlju i njega potražila - tada su se niz obraze zakotrljale suze krupne kao trešnje dok je govorila - Čim sam ga čula i vidjela znala sam da je mukama kraj.
Izuzetno stručni ljekari, eksperti za svoju oblast su rijetki. Čestiti ljudi su danas također rijetki. A kad u jednoj osobi imamo velikog čovjeka i velikog doktora to je neizmjerno bogatstvo. To je dragocjenost. Ali, dragocjenosti nisu za nas!

Jedna izreka kaže : "Čovjek je ono u što vjeruje."
Znam da Profesor Gavrankapetanović vjeruje u čast. A meni je čast što živimo u istom vremenu, što dišemo isti zrak. Samo iznimno rijetki i veliki umiju i mogu narasti do jednostavnosti. Naklon, profesore!

03/08/2025

Volim tišine ujutro. Bez puno riječi. I namještanja. Volim boje života u njegovoj izvornoj nijansi. Prve zrake sunca koje ponovno vraćaju nadu svemu što je pošlo ukrivo. Kad pogledaš pred sobom na život koji se rađa i vidiš da je onakav kakav je. Izvoran. Nepatvoren. Ima nešto čudesno u tom početku što te poziva da i ti počneš ispočetka. Bez obzira na broj jučerašnjih padova i razočarenja. Sad kao da bolje shvaćaš koliko su oni prolazni. I prepustiš ih zaboravu.

Novi dan uvijek pruži neko novo iznenađenje. Manje ili veće. Neku ljepotu kojoj se valja diviti. I otkriješ da postoje stvari za koje se vrijedi boriti. Ljudi. Osjećaji. Iskustva. Iz petnih žila. Jer daju razliku životu. I hvataš trenutak u kojem ćeš ponovno proći sve one lijepe osjećaje koje si nekoć prolazio. Živiš trenutak kojeg imaš i koji se nikada neće ponoviti. Volim tišine ujutro. Živiš život kakav bi poželio uvijek živjeti.

- Mario Žuvela

03/08/2025

Tragedija većine dobrih ljudi je u tomu što nikada nemaju spreman odgovor kada su napadnuti.
Drugi, međutim, iskorištavaju upravo tu krhkost i pobjeđuju u nepravednim, brzim, odlučnim i bolnim bitkama. Oni s mirnim duhom i čistom savješću pronalaze pravi odgovor tek naknadno, kada trenutak prođe, kada je dvoboj već izgubljen. Nije to nedostatak inteligencije, ne! To je oblik čistoće duše... možda previše čiste za ovaj svijet.

Dostojevski 💚

03/08/2025

03/08/2025

23. august 2016.
Dan kada sam rodila anđela.
Dan kada su mi ubili snove.

Trebao je to biti najljepši dan mog života. Dan koji sam čekala s ljubavlju, ponosom i nadom. Bila sam u 39 tjednu uredno vođene trudnoće pod nadzorom dr Osmana Blaževića. Sve je bilo u redu. Srce moje bebe kucalo je mirno, nježno i snažno ,kao da je i sama znala da dolazi na ovaj svijet voljena.

U jutarnjim satima mi je pukao vodenjak. Primljena sam na Odjel porodilišta Kantonalne bolnice “Irfan Ljubijankić” u Bihaću.

Pregledao me dr Željko Jelić. Obavio je dva pregleda i rekao da je sve u redu. “Otvoreni ste dva prsta,” rekao je. “Idite na odjel, tamo ćete čekati dalji tok poroda.”

Na odjelu me dočekuje ona,medicinska sestra Dženana Kahrimanović.
Nikada neću zaboraviti taj pogled. Hladan. Pun bijesa. Kao da joj je prisustvo trudnice uvreda. Neuljudna, gruba, arogantna. Ni trunke saosjećanja. Ni kap ljudskosti.

Pored nje stoji volonterka Marija, nijema svjedokinja svega što će se desiti, ali i danas šuti.

Dok me sestra Dženana upisuje, vrijeđa me pogledom i tonom. Ispituje me kroz zube, oštro, s visine. Ja šutim. U sebi govorim: Ovo je moj dan. Rodit ću svoju djevojčicu. Ništa me ne može slomiti.

Ali sam bila u krivu.

Kada je završila s upisom, trebalo je da mi da injekciju kroz braunilu koju je već postavila. Umjesto toga, naredila je volonterki da je pripremi ,što ona nije ni smjela raditi. Nakon što joj ju je donijela, Dženana uzima injekciju, bijesno je baca i kaže da je nesposobna. Pravi drugu , i nju baca. “Moram sve sama!”, grmi. Priprema treću injekciju i bez riječi mi je daje. Stojim. Nitko me ne postavlja u pravilan položaj za apliciranje injekcije, nitko ne brine. Samo čujem: “Ako vam pozli, to je normalno.”

Trideset sekundi kasnije , tama.

U sekundi sam izgubila svijest. Pala bih na pod da se nisam uhvatila za krevet. Sjećam se ničega i svega. Gomila ljudi oko mene. Panični glasovi. “Zovite anesteziologa! Pripremite salu! Donesite kisik!” Guše me vlastiti otkucaji srca. Uspijevam izustiti da sam dobro.
Lažem sebe. Jer znam da više ništa nije dobro.

Odvode me preko p**a i stavljaju mi kisik. Osjećam jak pritisak. Kažem im: “Imam napon!”
Zamislite vuku me niz hodnik do WC-a. Ženu u porodu! Vraćaju me natrag. Pritisak se pojačava. Osjećam da se beba okreće u meni, panično, brzo.

Dolazi babica Nesiba i izgovara najrazumnije riječi koje sam do tad čula:
“Vodite ženu u rađaonu, pa ona je gotova roditi!”

Stižu me smjestiti na stol. Čupaju sa mene odjeću. U očima im šok. Zbunjeni. Prekasno svjesni.

U dva napona rađam svoju Miu.
Moje sve. Moje zlato. Moje srce.

Ali Mia ne plače. Ne miče se. Ne diše. Ljubičasta. Nijema. Nema.

Gledam doktora Jelića, izgubljen.
U očima mu šok.
Gledam doktora Salaha kako se bori da mojoj Mii udahne prvi zrak. Hvala mu. Taj čovjek je dao sve od sebe. Kasnije mi kaže da je udahnula na kratko. I da je to, mnogo.

Ali ja to nisam znala. Samo sam je gledala kako je odnose , moju tišinu, moju djevojčicu. U meni je vrisak. Oko mene tišina.

Na odjelu neonatologije se bore za nju.
Ja ležim u rađaoni puna tri i po sata. Mijenjaju mi boce. Ne znam šta mi daju. Ulazi Dženana. Njena kolegica je pita: “Dženi, koje si naočale imala? Šta uradi to?” Smiju se. Smiju se!!! U očima mi suze, u grudima bijes, ali tijelo ne sluša. Omamljena. Slomljena. U komadima.

Skoro su ubili mene. Skoro su ubili moje dijete. A njima je bilo ,smiješno.

Kada su me napokon izveli iz rađaone, odvode me u sobu. Ali ne u sobu tišine i mira.
Odvode me među majke koje drže svoje bebe u naručju. Koje ih doje, ljube, slušaju kako plaču. A ja? Ja ležim među njima, praznih ruku, razderanog srca, ne znajući ni da li mi je dijete još živo.
Plakala sam cijelu noć. Ne zbog bola, već zbog nepravde. Zbog tišine. Zbog neizvjesnosti koja ubija tiše od igle.

Jutro je donijelo novu borbu.

Onu s bezdušnom doktoricom na neonatologiji.
Bez pogleda, bez suosjećanja. Kaže: “Mora proći 24 sata od poroda da bi je negdje drugo poslali.”
Negdje gdje bi joj možda mogli pomoći. Gdje bi je možda pokušali spasiti.
A ne samo , posmatrati je i čekati da umre.

I tad počinje trka. Borimo se s bolnicom. S birokratijom. Sa sistemom bez milosti. Tražimo vezu, tražimo nadu, tražimo ljudskost.

A onda dr Konjević.
Gledajući moje dijete, moje dijete koje se još bori za zrak, izgovara:
“Ona ionako neće preživjeti. Bespotreban je to trošak.”

Zamislite. Dijete. Trošak.

Pitam se: kako bi vam bilo, vi koji ste to izgovorili, da se radi o vašem djetetu?
O vašem unučetu? O vašem životu?

Moja Mia danas ima:
Perinatalnu encefalopatiju
Najteži oblik epilepsije LGS
Cerebralnu paralizu tip 5
Respiratornu insuficijenciju
Gastroezofagealni refluks
Hrani se putem PEG-a
Ima skoliozu i iščašene kukove

100% invaliditet.

Umjesto da hoda, govori i igra se, moja kćerka trpi bolove, grčeve, napade i tišinu.
Umjesto da budem majka koja uživa u dječijim koracima, ja sam čuvar njenog daha, njenog pogleda, njenog života.

Zato govorim.
Glasno.
Bolno.
I bez straha.

Dženana Kahrimanović.
Željko Jelić.
Osman Blažević.
dr Konjević.
Volonterka Marija koja je šutjela kad je istina gorjela pred očima.

Znam šta ste uradili.
Znam šta ste mi uzeli.
I neka znaju svi.

Ne šutim.
Ne opraštam.
Ne zaboravljam.

Renata Mujadžić

03/08/2025

Devojčica je dremala u kontejneru za otpad kada joj je prišao najbogatiji čovek... a ono što je naučio uzdrmalo ga je do srži.
Devojčica je spavala u kanti za smeće, uronjena u svet svojih snova iz detinjstva kada joj je prišao milijarder po imenu Igor. Bio je poznat ne samo po svojim poslovnim uspesima i pronicljivom umu, već i po krutosti sa kojom se odnosio prema svima oko sebe. Imao je sve: skupe automobile, luxuzne vile, moć, novac... ali uprkos tome, u njegovoj duši se često osećala duboka praznina — ona koja se ne može popuniti ni novcem ni stvarima.
Igor se te večeri vraćao kući nakon dugih pregovora. Umoran i iznerviran, hodao je pored uske uličice kada je iznenada čuo jedva čujan škripac. Pažnju je privukla Crna jama za smeće iz koje je dolazilo nešto živo. Kada se približio, video je devojčicu koja se smestila među otpad, kao da je to njen običan krevet.
Njena raščupana kosa, prljavo lice i osiromašeni bik bili su u suprotnosti sa svetom u kojem je i sam živeo. Za Igora je ovaj trenutak bio iznenađenje u njegovom životu jednostavno nije bilo mesta za takve slike.
""""Hej, dušo"""", rekao je, nežno je dodirnuvši rame.
Devojčica je zadrhtala i naglo se probudila. Povukla se, oči ispunjene strahom. Ali, primetivši čoveka ispred sebe u skupom odelu, malo se smirila.
- Ko si ti? šapnula je, pokušavajući da sakrije drhtanje u glasu.
Moje ime je Igor. Ja sam u poslu. Zašto si ovde?
Duboko je udahnula i započela svoju priču-jednostavnu, ali neverovatno dirljivu. Zvala se Lena. Roditelji su se izgubili nakon što se porodica preselila u grad u potrazi za poslom. Nakon tragične nesreće, ostala je sama. Pokušala je da traži pomoć, ali se svaki put suočila sa ravnodušnošću i hladnoćom.
Slušajući je, Igor je osetio kako se nešto unutra smanjuje. Njegove misli su se iznenada vratile u daleku prošlost-u vreme kada je i sam bio usamljeno, bespomoćno dete. Kada je porodica propala, a prethodni život nestao, kao san. Njegova izdržljivost i ambicija kovani su u borbi za opstanak — ali je uz to izgubio sposobnost empatije.
""""Znam kako je to"""", rekao je, a u njegovim obično hladnim očima bljesnulo je nešto toplo. - Jednom sam i ja bio izgubljen. Ali ne bi trebalo da ostaneš ovde. Zaslužuješ bolji život.
Lena ga je gledala sa rezervom. Kako je ovaj čovek, koji je izgledao kao deo drugog sveta, mogao da razume njen bol? Zašto želi da pomogne?
- Zašto želiš da mi pomogneš? pitala je oprezno...Da li vam je zanimljivo?📖🤔https://mancounty.com/archives/6324

03/08/2025

S godinama ima jedna neopisiva stvar koja te vuče sve više i više. Miran život. Ostaviti se svih nepotrebnih prepucavanja, dokazivanja i odmaknuti se od sitnih ambicija drugih. A pomalo i od svojih. Uživati u svom miru i pustiti što će drugi reći. Ne brinuti više za ono što je bilo. Okrenuti leđa svemu što ti donosi stres i gledati svoja posla. Povući se negdje na osamu i slušati tišinu. Previjati rane koji su ti nanijeli neki ljudi.

S godinama ima jedna neopisiva stvar, više živjeti život po onom kako ti govori duša, a manje po mišljenjima drugih. Sjećati se svih oluja koje si prošao i biti ponosan na sebe što si ih preživio. Što si ostao na nogama usprkos svemu što te rušilo. Lijepo je to što s godinama manje gledaš na ono što će biti, a više na onaj trenutak sada. Onaj jednostavni trenutak postojanja. A on je u konačnici jedino što imaš.

- Mario Žuvela

02/08/2025

Svaki drugi profil iz BiH objavio smrt Josipa Pejakovića.
Ovako se ni za Alijom, Slobom i Franjom, zajedno, nije žalilo.
A Josip je, do poslednjeg dana, imao štand sa svojim knjigama i lično ih prodavao, do smrti.

Od toga je živeo, koliko proda knjiga, toliko ima.

U nekoj sređenijoj zemlji, radili bi to drugi umesto njega.

Mogao si da ga sretneš sa svojim knjigama, sve je teže hodao,
poslednjih godina imao amputiranu nogu.

Nije imao PR tim, imao je srce, i to fizički slabo, ali, u nekom drugom smislu, neuništivo.

Mogao je da odmara, bar u stanju u kojem je bio, i godinama.

Da je ćutao, kao mnogi, glumio akademika, mudraca, imao bi više.

Ne bi morao sa knjigama u narod, punio bi velike sale, pa bi narod dolazio njemu.

Govorili su da je pristrasan, a on samo nije bio ravnodušan.
Bolela ga je Bosna više od fizičkog bola koji je osećao.

Političari su ga se setili samo kada treba da se recituje o domovini, a on je Bosnu disao.
Bio je Bosna u hodu, u stihu, Bosna u glasu.

Jednom sam ga sreo u Visokom.
Pitao kako ide, kaže – ljudi se ovde najviše od knjiga plaše.
Sve drugo im daj, nemoj samo knjige.
Vole da se busaju u grudi – kako, bolan, nema Bosne, kako, bolan, nema Bosne – ali, kada treba da se čita, uzme knjiga, nema njih... -

Proputovao sam Bosnom uzduž i popreko, od Stoca do Broda, od Bihaća do Ljubuškog.
Nema lepše prirode.
Ali ćeš pre tamo bilo gde da uteraš čoveka,
nego u biblioteku.

Često, iz dosade, dok čekam da mi počne nastup,

izađem na ulicu i zovem prolaznike da dođu.

Gledaju me kao id**ta.

Ko? Ti? Šta? Ma, pusti, bolan, de radi nešto...

Kada krene nastup, slušaju me dok ne počne fudbal.

Kada umre pesnik, onda se kuje u zvezde.
Crtaju mu se murali.

A bio je poslednja rupa na svirali.

Onda ga, odjednom, svi vole.
Svi žale.

A 99,9% tih ljudi nema nijednu njegovu knjigu.

I zato – kako, bolan, nema Bosne?

Nema.

Nema ni Josipa.

Da im mnogo šta kaže u lice.

Sada će morati sami.

Stefan Simic

01/08/2025

Spiralne stepenice po kojima dve osobe mogu silaziti ili se popeti a da se ne susretnu u francuskom dvorcu Šambor. Prema predanju, Leonardo da Vinči je ove stepenice dizajnirao tako da se kraljeva žena i njegove ljubavnice ne bi susretale. U to vreme on je na poziv kralja Fransoa došao da živi u mesto Klo-Lise nadomak Amboaza. Učestvovao je u dizajniranju celog dvorca 1516.godine. Dvorac je poslužio i kao inspiracija Voltu Dizniju za animaciju dvorca u filmu „Uspavana lepotica”. Prolazeći pored bezbroj terasa, prolaza, odaja i kula – stiže se do zaravnjenog vrha sa koga puca pogled u nedogled.

Inače u svrhu odbrane u srednjevekovnim zamkovima spiralne stepenice su građene u smeru kazaljke na satu. To je desnorukim napadacima otežavalo da zamahnu svojim mačem bez da udare u zid.