19/09/2024
Nezahvalno je tumačiti jedno djelo, samom autoru pogotovo. Što je htio, pisac je i rekao i to oblikom i načinom koji su bili jedino mogući. Pisac ih ne bira, oni su u njemu, jedno od njegovih svojstava, kao boja glasa, kao miris, kao temperament. Tumačiti književno djelo, tu specifičnu organizaciju konkretno - čulnih slika, nekim drugim sredstvom, spoznajnim, sociološkim, ekonomskim, društvenim, filozofskim, ili ma kojim drugim pojmovima, bilo bi isto što i čovjekovu cjelokupnost svesti na anatomiju ili na fiziološke procese. Književno djelo nije jedna ideja, pa ni skup ideja, nije ni stav prema životu: ono je ljudska i stvaralačka mogućnost jednog pisca. Kako to protumačiti? Pisac nema recepta za život, ne mora da ima ni cjelovitu ideju, čak ni opredjeljenje: on registruje svoje vlastite odjeke na složeno i uvijek protivurječno iskustvo, zbog čega često može u isto vrijeme i da tvrdi i da poriče, i da afirmiše i da negira jednu te istu stvar. Mislim da ništa nije progrešnije nego shematizovati pravo književno djelo svodeći ga na tezu, na neku misaono ili idejnu formulu. Nije važno šta pisac zastupa (najbolji primjer za to je veliki Dostojevski, koga interesuje hrišćanski moral što ga on nudi čovječanstvu kao rješenje). Važno je samo to, da li djelo donosi puno piščevo viđenje života i da li je ta vizija ubjedljiva, da li uspijeva da se nametne čime? Niko ne zna kako se to postiže, ali vjerovatno nekom vestom sugestije, koja se sastoji u izboru riječi, u ritmu i muzici rečenice, u cjelokupnom tonusu, u opštem utisku. A možda i mogućnošću koje djelo pruža da čitalac prepozna sebe, svoje misli, svoje situacije, svoje doba. Naravno, književno djelo nije matematička formula koja je neosporna: u književnom djelu sve može biti višeznačno, i sve može biti sporno. Zato postoji mogućnost da se djelo različito prima i tumači, i to zavisi koliko od pisca toliko i od čitaoca.
Čini mi se da je najbolji i najčestitiji odnos prema knjizi – prepuštanje ili odbacivanje.
Meša Selimović
Pisci, mišljenja i razgovori
(Mostovi br. 3, septembar, 1969.)
