27/12/2025
Jedna priča o prošlim vremenima........
“Put Jugoslovena”
Mogu reći da sam slobodnih misli i neopterećen ušao u punoljetnost. Svijet mi je tada bio jednostavan, bez granica i bez imena koja bi dijelila ljude. Nije me zanimala razlika između katoličke i pravoslavne crkve – sve dok nije došlo vrijeme JNA. Tamo sam prvi put osjetio ono što do tada nisam primjećivao. Prvi šamar života bio je kratak i direktan: desetar me na upisu u kasarni upitao:
— Nacionalnost?
Pogledao sam ga čudno. — Jugosloven… Zar nismo svi u ovom redu Jugosloveni?
— Nisu, rekao je. — Ti si prvi.
— Pa ko su ovi ispred mene? — upitao sam, zbunjen.
— Srbi, Hrvati, Muslimani, Albanci, Slovenci…
Osjetio sam čudan osjećaj dok sam izgovarao: — Ja sam Jugosloven.
Desetar se nasmiješio, ustao i čestitao mi: — Bravo!
Tada sam prvi put shvatio težinu riječi “različitost”. Družiti se sa ljudima koji pričaju jedno, a rade drugo, bilo je iskustvo koje je oblikovalo moj pogled na život. Mržnja i predrasude prema Srbima, Hrvatima, Muslimanima i Albancima prisutne su bile svakodnevno, u JNA i kasnije.
Ali, unatoč tome, uvijek sam pronalazio ljude slične sebi. Ljude koji su vjerovali da smo svi jednaki i da predrasude nisu nužne. Odlučio sam tada: neću pripadati nijednom narodu, religiji, niti politici. Kao Jugosloven, osjećao sam se potpuno u redu.
Nakon JNA, došao je fakultet u Sarajevu. To nije bio moj izbor i završio je tragično. Ipak, sve vrijeme sam se držao svog R’N’R stila života. R’N’R je bio moja sloboda, moj način da iskažem sebe – pravo i iskreno, kao pravi Jugosloven.
Djeca iz osnovne škole, moji vršnjaci, odrasli su i većina je postala Srbi, Hrvati, Muslimani, Albanci, komunisti, narodnjaci… ali bilo je i R’N’R-Jugoslovena. Mi smo se prepoznali i nastavili druženje. Ostali su frustrirani svojim identitetom i pokušavali podrediti druge. Jedini način? Rat. “Zavadi pa vladaj” – stari recept, korišten s lakoćom i strahom.
Danas je teško pronaći dijete slobodnih misli u BiH. Od malih nogu ih uče pripadnosti, podjele u škole, jezike, istorije… Djeca se teško druže s onima koji pripadaju “drugom plemenu”. Jad i bijeda je što ljudi dopuštaju ovakvo stanje – kao da nemaju svoje glave i mozgove.
Rat je čak i mene, koji sam uvijek težio slobodi, gurnuo prema pripadnosti. Ipak, duboko u sebi vjerujem da ljudi mogu biti prijatelji, rođaci, komšije, istomišljenici. Poručujem im: otvorite se, razgovarajte, komunicirajte. Samo tako možemo napredovati, posebno na prostoru bivše Jugoslavije. Dijelimo istu sudbinu i možemo je promijeniti, ako prvo promijenimo sebe.
Hrabro živite, radite ono što volite, a ne ono što morate. Sve je moguće ako želite. Kako kaže narodna mudrost, jača od svih svetih knjiga: “Kako siješ, tako ćeš i žeti.” Pazite što sijete. Ako to shvatite, živjet ćemo lakše i bolje.
Danas više nisam Jugosloven. Sada sam samo odgovoran čovjek, koji živi i radi svjesno. Mislim da je to vrhunac ljudskog bića.
Enes.H.
