02/09/2025
▫️ "Dvanaest godina sam čistila njihove toalete, a nisu znali da će dijete koje sam povela sa sobom, jednog dana biti njihova jedina nada za spas.
Zovem se Amina. Sa dvadeset devet godina sam počela raditi kao sluškinja u kući porodice Al-Hakim, u jednoj luksuznoj četvrti izvan Rijada. Bila sam udovica. Moj muž je poginuo na građevini, i jedino što mi je ostalo na ovom svijetu je bio moj četverogodišnji sin, Ismail. Molila sam gospođu Al-Hakim da mi da posao. Pogledala me od glave do pete, i hladno rekla: 'Možeš početi sutra. Ali dijete neka bude daleko od očiju. Drži ga pozadi.'
Klimnula sam glavom. Nisam imala izbora. Dali su nam malu sobicu pored vešeraja, s dotrajalim madracem i krovom iz kojeg je kapala voda. Svako jutro sam ribala mermerne podove, čistila toalete, i sređivala za djecom Al-Hakimovih, djecom koja me nikad nisu pogledala. Ali moj sin jeste. Svakog dana. Šap**ao bi mi: 'Mama, jednog dana ću ti sagraditi kuću veću od ove.'
Učila sam ga računu na kartonu sa polomljenim komadima krede. Čitao je stare novine kao da su udžbenici. Kad je napunio sedam godina, molila sam gospođu Al-Hakim: 'Molim Vas, pustite ga u istu školu gdje idu Vaša djeca! Radit ću prekovremeno! Platit ću!'
Nasmijala se podrugljivo: 'Moja djeca se ne miješaju s djecom sluškinja.'
Upisala sam ga u obližnju državnu školu. Svaki dan je pješačio skoro tri kilometra. Ponekad u poderanim cipelama. Nikad se nije žalio. Sa četrnaest godina je počeo osvajati akademska takmičenja na nivou cijelog kraljevstva. Primijetio ga je profesor gost sa Univerziteta 'Ummul-Kura', i pomogao mu da dobije stipendiju u inostranstvu. Ismail je primljen u prestižni naučni program u Egiptu. Kad sam to ispričala gospođi Al-Hakim, ukočila se na mjestu: 'Onaj dječak? Tvoj sin?'
'Da. Onaj isti što je rastao, dok sam ja čistila vaše toalete.'
Prošle su godine. Gospodin Al-Hakim je doživio srčani udar, a njihova najstarija kćerka je oboljela od zatajenja bubrega. Bogatstvo im se istopilo, i po prvi put su okusili potrebu i očaj. Ljekari su rekli: 'Trebat će vam svjetski stručnjaci.'
Tad je stiglo pismo iz Egipta: 'Moje ime je Ismail. Specijalista sam za transplantaciju organa. Mogu pomoći. A porodicu Al-Hakim vrlo dobro poznajem.'
Kad se vratio, visok, siguran, u pratnji svog medicinskog tima, jedva da su ga prepoznali. Pogledao je ravno u gospođu Al-Hakim i rekao: 'Jednom ste rekli da se Vaša djeca ne miješaju s djecom sluškinja. A danas je život Vaše kćerke u rukama jednog od njih.'
Operacija je uspjela. Odbio je bilo kakvu nadoknadu. Samo je ostavio cedulju sa svojim rukopisom: 'Ova kuća me nekad gledala kao nevidljivog. Danas kroz nju hodam uspravno, ne radi ponosa, već iz odanosti svakoj majci koja čisti tuđe toalete, kako bi njeno dijete poletjelo visoko.'
Kasnije mi je sagradio kuću kraj mora. Oduvijek sam sanjala da vidim okean. Sad svaku večer sjedim na terasi, i slušam šum valova. A kad čujem kako se njegovo ime spominje na vijestima: 'Doktor Ismail', ja se samo nasmiješim, jer sam nekad bila 'sluškinja', a danas sam majka čovjeka bez kojeg oni nisu mogli preživjeti."
- Priča preuzeta s profila brata Imada El-Misrija ✍️🏻
