15/11/2025
Administrativni humor prestaje tamo gde počinje pravo.
Drage institucije, poštovana gospodo službenici,
čuvari pečata širokog srca i uskih tumačenja,
ljubitelji formulara koji nikad nisu imali ambiciju da budu popunjeni —
dobar dan, ili kako vam već procedura nalaže.
Došao sam da ispričam jednu malu administrativnu komediju.
Komediju u kojoj ima sve:
i tragike, i ironije, i odsutnih rokova,
i prisutnih pečata,
i naravno — jednog čoveka koji je rešio da vam pokvari dramaturgiju.
⸻
**PRVI ČIN
Papiri na koje ste navikli**
Publika je mala, šalter je veliki, a papir… papir skroman.
Na njega ste navikli.
To su oni papiri što stignu s uzdahom:
„Evo, valjda je to to.“
Papiri što nose tri rečenice koje ne idu jedna uz drugu.
Papiri što u tri tačke ne odgovore ni na jednu.
Papiri što se predaju uz klasičnu repliku:
„Ako nešto fali, vi me zovite.“
(Što vi, naravno, nikada ne činite. Bila bi to uvreda za tradiciju.)
Sve je to iz vašeg repertoara.
Navikli ste da vam stigne ono štivo koje ne remeti tok radnog vremena.
Papir koji se složi, odloži, i zaboravi.
Nekad ga fioka sama pojede.
⸻
**DRUGI ČIN
Papiri koje dobijate od mene**
A onda, dame i gospodo, nastaje preokret zapleta.
Drama ulazi na scenu.
Neučtivo, bez najave.
Dođe moj papir.
Papir koji ima radnju.
Papir koji ima sporedne likove.
Papir koji ima zaplet, rasplet i — na vašu tugu — nastavak.
To je papir koji se ne slaže u fioku,
nego se otvara pod lampom,
prelistava uz dubok uzdah
i šeta uznemireno kroz kancelariju kao inspektor u drugom činu.
To je papir u kojem svaka strana ima pitanje,
a svako pitanje ima adresu,
a svaka adresa ima pečat,
a svaki pečat ima — potpisnika.
A potpisnik, ah, potpisnik…
On odjednom prestaje da bude dodatak dokumentu
i postaje glavni lik.
⸻
**TREĆI ČIN
Razlika koja se ne može sakriti**
Vidite, vaš obični papir je nalik monologu bez publike.
Moji papiri su predstava sa rasvetom, orkestrom i međunarodnim gostima.
Kad običan dokument uđe kod vas, tišina je prirodna.
Kad moj uđe — tišina je sumnjiva.
Običan papir putuje do fioke.
Moj papir putuje po hijerarhiji.
Od šalterske sale do kabineta,
od kabineta do pravne službe,
od pravne službe do onog jednog čoveka koji sve razume,
i sve se boji da razume.
A neki papiri čak stignu…
daleko.
Vrlo daleko.
Sve do mesta gde humor prestaje,
a pravda počinje.
Strazbur, zove se to mesto.
Majka svakog trećeg čina.
⸻
**ČETVRTI ČIN
Zaključak
Gospodo draga,
ne donosim ja papire da bih vam smetao.
Ne.
Donosim papire da ne možete reći:
„Nismo znali.“
„Nismo videli.“
„Nismo našli.“
„Nismo razumeli.“
Donosim papire koji ne pristaju da ostanu zatvoreni.
Papire koji vas pitaju:
Zašto dva nalaza imaju isti broj?
Gde vam je nestala izjava?
Čemu 39 dana ćutanja?
Kako ste zamišljali da to niko neće primetiti?
To nisu pitanja iz komedije.
To su pitanja iz sudnice.
A vaše uloge, hteli-ne hteli, već su podeljene.
⸻
Đorđe Milanović
Pod međunarodnom zaštitom Evropskog suda za ljudska prava
Predmet: Milanović v. Serbia, br. 22097/25