Beskrajna inspiracija

19/07/2026

Ko bi rekao da će jedna mala

stranica, na kojoj djelimo priče, uspomene i poneku šalu, doći do milion pregleda.
Za velike stranice to je možda samo broj, ali za nas je to ogromna stvar i dokaz da još ima ljudi koji vole dobru priču.
Hvala svakome ko je pročitao objavu, ostavio lajk, komentar ili je podjelio sa prijateljima. Bez vas ovoga ne bi bilo.
A za one koji se pitaju zbog čega nam je stiglo upozorenje na stranici – razlog je naša šala da smo na sajmu u Benkovcu kupili štene mravojeda. Izgleda da je neko humor shvatio previše ozbiljno, pa nas prijavio kao da trgujemo zaštićenim vrstama.
Eto, ni mravojed nije stigao do kuće, a već nam napravio probleme. 😄
Mi nastavljamo dalje, sa još priča, još osmjeha i još ljubavi prema našem kraju.
Hvala vam što ste uz nas. Idemo zajedno ka sljedećem milionu!

15/07/2026

Delfin u Obrovcu , rjeka Zrmanja @највећиобожаваоци

11/07/2026

Toga dana đed Ljubacan ispričao je Mićku sve što je znao o njegovu đedu Petru. Odveo ga je do seoske crkve.
– Deda... kao da sam već bio ovdje. Sve mi je nekako poznato. Ne znam zašto, ali imam čudan osjećaj.
Ljubacan ga samo pogleda ispod oka i blago se nasmiješi, ne rekavši ni riječ.
Zatim mu otključa staru đedovu kuću, pruži ključeve i polako ga provede kroz dvorište, štalu i voćnjak. Pokazao mu je svaki kamen, svaku stazu i ispričao priču o svakom kutku imanja.
Toga dana Mićko je saznao zašto su ga cijeli život lagali o ožiljku na vratu. Zašto je đed Petar istinu odnio sa sobom u grob. Shvatio je da ga nije odgajao kako bi mrzio, nego kako bi razumio i oprostio.
Po prvi put upoznao je kraj iz kojeg su potekli njegovi preci.
Kad se sunce već podiglo visoko, vratili su se u središte sela, gdje je automobil čekao na punjaču.
– Mićko, sinko, rekao sam ti sve što sam imao. Sad mi je srce mirno. Predao sam ti kuću, a sad ću ti dati još jedan savjet. Sredi je. Vrati joj život. Dolazi ovamo kad se narod okuplja oko crkvenih praznika. Ne odriči se svojih korijena, jer kad se korijen osuši, osuše se i grane.
Mićko ga pogleda.
– Hvala ti, deda Ljubcane. Obećavam da ću dobro razmisliti. Moj je život sasvim drukčiji... ali poslije ovoga više ništa nije isto.
Sjeo je u automobil i krenuo prema Kistanjama. Namjeravao je nastaviti put prema Splitu, ali sudbina je, činilo se, opet imala drukčiji plan.
Na raskrišću kod Macura mlada djevojka maše da stane.
Zaustavio se.
– Treba li vam pomoć?
– Auto mi se pokvario. To je stari dedin krš.Neće da upali. Mogu li s vama do Kistanja?
– Naravno. Ja sam Mićko, živim u Bg
– Nataša, ja živim u Batajnici. Dođem leti kod dede.
Smjestila se na mjesto suvozača.
–Deda me poslao u manastir Krku po sveće za krsnu slavu.
– Nema problema. Ionako idem tim putem. I moj je deda iz ovoga kraja. Zapravo... prvi sam put ovdje.
Nasmiješila se.
Kad su se spustili niz brinu prema manastiru, Mićko iznenada zaustavi automobil na vidikovcu.
Dugo je gledao dolinu.
– Ne znam kako da ti objasnim... kao da sam ovo već vidio. Isto mi se dogodilo kod manastira Krupe, a jutros i u našem selu.
Nataša ga pogleda.
– Ti si jedini čovjek iz Bukovice koji nikada nije bio u Bukovici.
Nasmijala se.
– Hajde. Pokazaću ti nešto.
Na ulazu u manastir Mićko se prekrstii.
Čim je zakoračio kroz ulazna vrata, oči mu se napuniše suzama.
– Deda mi je cijeli život pričao o ovoj fontani... o mozaiku iznad ulaza... o igumanu koji je nosio isto prezime kao i mi. Sve sam to slušao kao dete, a tek sada shvaćam o čemu je govorio.

Monah ih je proveo kroz manastir, pokazao stare katakombe i ispričao istoriju svetinje.
Kasnije su sišli do rijeke Krke.
Sjeli su na drveni podij iznad vode.
Mićko polako pruži ruku.
– Hvala ti što si me dovela.
Kad je dotaknuo njezinu ruku, kroz njega kao da je prošla munja. Srce mu je snažno zakucalo, onako kako nije još od srednjoškolskih dana.
Pravio se da se ništa nije dogodilo.
Nju je samo tiho držao za ruku.
Došle su komšije da njen auto odšlepaju kući.
On je nju dovezao , razmijenili su profile na Instagramu. Pozdravili se

Na izlazu prema autoputui Mićko je trebao skrenuti prema Splitu.
U posljednjem trenutku se predomisli i okrenu automobil prema Zagrebu.
Nazvao je majku.
– Kevo, promijenio sam plan. Vraćam se kući u Bgi. Reci ćaletu da se spremi. Dolazim po vas. Idemo zajedno u naše selo u Dalmaciji. Deda Ljubacan mi je predao ključeve naše kuće.
Na trenutak je zavladala tišina.
– Mićko... sine... otkud odjednom sve to?
– Kad dođem, sve ću vam ispričati.
Dok je vozio prema Beogradu, već je telefonom dogovarao majstore, novu stolariju, namještaj i uređenje dvorišta.
Nataši je poslao kratku poruku.
"Javi mi koliko još ostaješ. Vraćam se za par dana."
Odgovor je stigao gotovo odmah.
"Čekam te."
Kad je roditeljima ispričao sve što je doživio, otac ga je nijemo slušao.
Najviše ga je zbunilo jedno.
– Sinko... ja nikada nisam poznavao nikakvog Ljubacana iz sela.
Mićko mu je ispričao sve – od ožiljka na vratu do djedovih riječi.
Te večeri donio je odluku.
– Ispunit ćemo dedin zavjet. Predačemo dokumentaciju .Kad za to dođe vrijeme, vratićemo ga kod naše crkve gdje je želio počivati.
Sljedećeg jutra svi zajedno krenuli su prema Dalmaciji.
Majstori su već stigli u selo.
Dok su oni uređivali kuću, Mićko je krenuo tražiti Ljubcana.
U zadruzi je našao radnicu.
– Jelo gde mogu pronaći dedu Ljubcana? Onoga što je bio sa mnom prošli nedelje.
Žena ga začuđeno pogleda.
– Mićko ... u ovom selu nema nikoga s tim imenom.
– Kako nema? Bio je sa mnom. Vodio me po selu. Bio najbolji prijatelj moga deda Petra.
Ona odmahnu glavom.
– Ne znam o kome govoriš.
Isto su rekli svi koje je toga dana pitao.
Nitko nikada nije čuo za Ljubcana.
Mićko više nije znao što da misli.

Istoga trenutka poslao je poruku Nataši.
– Jesi li za ručak?
Odgovor je stigao odmah.
– Dođi po mene, može al u Muškovcima.
Kad je stigao pred njezinu kuću prema Obrovcu u rukama je držao buket poljskog cvijeća.
Nasmijala se, zagrlila ga i poljubila u obraz.
Toga dana pokazala mu je Zrmanju, slapove, stare mlinove i skrivene kutke koje poznaju samo ljudi toga kraja.
Mićko je bio očaran.
– Lepše mi je ovde nego na bilo kojem moru.
Sljedećih dana obišli su izvor Une, izvor Zrmanje, Krku, Cetinu, manastire Oćestovo i Dragović, Svetu Lazaricu, Tulove grede, Zečevo kulu
Gledali su zalaske sunca sa Bribirske glavice , trčali trku u Biovičinu selu, kupali se u rijekama, šetali kamenjarom i satima razgovarali.
Na slapu Bentina u Erveniku sjedili su ispod stare smokve.
Držali su se za ruke.
Mićko joj se polako približio.
Ona se nasmiješila.
– Napokon...
Poljubio je.
Toga trenutka znao je da je pronašao ono što nije ni tražio.
Ljeto se bližilo kraju.
Dan prije povratka u Beograd odveo ju je na trg u svom selu.
Na isto mjesto gdje mu se ispraznila baterija automobila.
Na isto mjesto gdje je prvi put sreo Ljubcana, vidio čopor vukova
Kleknuo je.
Iz džepa izvadio prsten.
– Nataša... hoćeš li se udati za mene?
Oči joj se napuniše suzama.
Nije rekla ni riječ.
Samo je klimnula glavom.
Zagrlili su se.
Zazvonila su crkvena zvona u taj tren.
Kad su se okrenuli prema putu, Mićko je na trenutak učinio da na trgu, naslonjen na štap, stoji starac u crvenoj kapi.
Trepnuo je.
Starca više nije bilo.
Samo je tiho rekao:
– Hvala ti, deda Ljubacane
Držeći Natašu za ruku, krenuo je prema automobilu.
Znao je da se u Beograd vraća kao isti čovjek.
Ali više nikada neće živjeti istim životom.
Ima nov put i zavjet da ga sljedi.

10/07/2026

Ko nije čitao neka pročita priču o " elektro Mićku" momku koji je zaboravio korjene , nikad nije obišao zemlju predaka ...da se neko veći nije umješao tako bi i ostalo. Sljedi nastavak .

Mićko unuče moje , dođide da ti pripovidim, šta češ i kako kroz život, da se spremaš za ženidbu , đe curu da tražiš.

-Deda brate , nemoj opet da me smaraš, imam petnaest godina , neću se ženiti još, kad budem biće gradaska devojka a ne neka iz sela u Dalmaciji.

Ja ću Mićko moj da tebi kažem a ti kako hoćeš, star sam i vuče me prema Dalmaciji da tamo umrem, zavjetujem te ako ođe umrem da me dolje vozite i sahranite , tamo đe se naše pleme sahranjuje stotinama godina, gore na Petrovoj glavici. Zavjetujem te i kad dođe vreme da se ženiš da odeš tamo i nađeš sebi ženu iz dobrog plemena , zdravu i jedru, rumenij obraza, na papiru sam ti ostavio prezimena iz kojih ne tražiš ženu , oni su nam krvna veze.

- Dobro Deda, evo sve sam zapisao u knjigu iz matematike. Čuvam tu sve što si mi rekao .

Đed se upokoijo 2010. godine , sahraniše ga Bežanijskoj kosi. Mićko je par p**a otišao na groblje i sve se polako zaboravilo.
Sad je prešao tridesetu, uspješan mlad čovjek, finansijski stabilan, stambeno situiran u centru grada. Posjeti roditelje s vremena na vreme. Jedina veza sa Dalmacijom mu je mjesto rođenja " 01.08 1995. Knin. Najviše na svjetu bi volio da je rođeni Beograđanin, al neke stvari se ne mogu promjeniti, ta četri dana mu sve kvare.

- Ćale, jeste kući... donjeću ključeve da obiđete gajbu , idem na odmor, mesec dana , Zagreb par dana poslom, posle ću uz more Dalmacijom do Crne gore, posle Albanijom do Grčke.

- Mićko sine, svrati tamo do naše kuće gde smo poniknuli, obiđi kuću na selu. Prolaziš blizu

-Ćale, ne pada mi na pamet, ja sam iz drugog sveta, nisam bio nikad nit ću da odem u tvoje selo.

Sve kako je Mićko zamislio bilo je tako, nakon Zagreba je krenuo autoputem za Split, gužva na autoputu ga preusmjerila za Gračac, kad je krenuo prema Obrovcu poslije tunela je bio zastoj i krenuo je putem preko Krupe. Umor ga je stigao pored Manastira Krupe, stao je, umio se, neki čudan osjećaj ga je obuzeo, kao da je tu ranije nekad bio. Nije sebi htio dozvoliti da misli o tome, misli su se lomile, nastavio je prema Žegaru , noć se bližila...negov elekto auto mu je pokazivao da može proći još par desetina kilometara. Onda je stao na sred pustog sela , baterije na telefonu na 10% sa par slatkiša i flašom vode. Na trgu građevine bez krova grafit dvoje trkača, par svjetala gradske rasvjete, trg nov sređen, devastirana škola , spomen ploča " Knez Bioviča " radnja koja možda radi al tek ujutro. Prošetao pola sata , vratio se u kola i zaspao.

U snu se javio Đed...

- Čeka te Đed već petnaest godina, dočekao te u rodnom selu, kuća ti tu blizu a ti u autu spavaš, zavjete još nis ispunio. Ni moj, ni svoj . Oćeš, znam da oćeš, nisi ti slučajno došao, svakog svoj put vodi.

Trgao se iz sna , kad je pogledao na put, pored njega je prošao čopor vukova...skamenio se. San više nije htio na oči.

-Brate kako loš trip, mrmljao sam u bradu, sanjao sam Dedu, video vukove...noge mi se tresu od straha da ne mogu iz auta. Valjda će skoro da svane pa tražim pomoć.
Napokon evo neki Deda sa par koza ...
Eee brate gde mogu do struje , kola mi crla viknuo sam.

-Dobro jutro se kaže sinko u ovom selu,... mehaničara ima u sledećem selu , struje kad Jela otvori zadrugu. Okle si ti klapac, čijo si... ličiš na pokojnog Petra što sa mnom iša u školu.

-Deda dobro jutro, zovem se Mićko ..struja mi treba, ne mehaničar, kad dolazi ta Jela, nemam vremena za čekanje.
Ja sam iz Bg-a ...Deda mi se zvao Petar , iz ovog je sela ili iz nekoga ovde u okolini.

-Ma da nisi ti Mićko unuk pokojnog Petra, što umro ima petnaest godina gore u Beogradu.
Ja sam te doveza iz bolnice kad si rođen, zajedno smo otišli odavde, znaš li od čega ti taj ožiljak na vratu.
Đed ti je legao preko tebe kad nas je avion gađao kod Petrovca u Bosni , njega je pogodilo trideset komada a tebe taj jedan.

-Jesam ja sam Mićko unuk Petrov, meni su rekli da sam pao u vrtiću i da od tad imam ožiljak, Deda je imao mnogo ožiljaka i rekao mi da ga lik roknuo kolima.

-Sad će Jela doći pa ti prikači to čudo na struju a ja te vodim do tvoje kuće, do crkve, da ti pričam ko ti je bio Đed.Ja sam Ljubacan , đedov ti najboljo drug. Vjek smo proveli zajedno.


Kroz selo zajedno odoše dvojica, jedan pognut sa štapom , crvena kapa na glavi. Drugi sa gospodskim cipelicama , sređen u bjeloj lanenoj košulji.
Stari priča , mladi sluša...niz obraze mu suze teku lagano.

Nije tražio put, al put je njaga našao.

Nastaviće se.

08/07/2026

Te večeri Zrmanja nije ličila na rijeku.
Ličila je na mene.
Mutna.
Nabujala.
Nemirna.
Sjeo sam na kamen na kojem smo nekad sjedili nas dvoje..
Smijali se.
Pravili planove koji nikad nisu imali šansu da postanu stvarnost.
Voda je prolazila pored mene kao godine.
Ne zaustavlja se.
Ne okreće se.
Ne pita koga ostavlja iza sebe.
Iz džepa sam izvadio pištolj.
Dugo sam ga gledao.
Koliko p**a me spasio.
Koliko p**a me upropastio.
Prislonio sam hladnu cijev uz bradu.
Zatvorio oči.
Ali prst nije mogao da povuče obarač.
Ne zato što sam bio hrabar.
Nego zato što sam bio umoran.
Umoran od bježanja.
Od laži.
Od kafana.
Od tuđih priča.
Najviše od sebe.
Ustao sam.
Napravio nekoliko koraka.
Pogledao u rijeku.
I prepustio joj se.
Hladna voda me progutala u jednom dahu.
Poslije toga više ničega nije bilo.
Samo mrak.
U trenu sam vidio ruke kako me izlače ispod mosta na Butizi .
Kad sam otvorio oči, prvo sam osjetio miris bolnice.
Bijeli zidovi.
Tišina.
Zvuk aparata koji je ravnomjerno otkucavao vrijeme.
Pokušao sam da ustanem.
Nisam mogao.
Okrenuo sam glavu.
Sjedila je kraj kreveta.
Bez šminke.
Umorna.
Ali ljepša nego ikada.
U naručju je držala malo dijete.
Spavalo je.
Sitna šaka bila je stisnuta kao da se već bori sa svijetom.
Prišla mi je polako.
Nasmiješila se onim istim osmijehom zbog kojeg sam nekad izgubio glavu.
Samo što je ovaj put u njemu bilo mnogo više mira.
– Ovo je Milica.
Glas joj je zadrhtao.
– Tvoja kćerka.
Nisam znao da dišem.
Nisam znao da govorim.
Samo sam gledao u to malo lice.
Zelene oči.
Iste kao kod mog pokojnog đeda.
I mog ćaće.
I pola moje familije.
Milica me uhvatila za prst.
Tako jako da mi se učinilo kako me prvi put u životu neko stvarno drži.
Zaplakao sam.
Ne kao muškarac.
Ne kao lopov.
Ne kao pijanac.
Nego kao otac.
A to su sasvim druge suze.

Prošlo je par godina.
Danas više rijetko ko spominje onog starog mene.
Ponekad, kad se starci okupe ispred prodavnice, neko tiho kaže:
– Bio je nezgodan taj...
Drugi odmahne rukom.
– Smirila ga ona njegova mala.
I razgovor ode na vrijeme, ovce ili sjeno.
Selo uvijek nađe novu temu.
Ja više nemam potrebu da se pravdam.
Ne dugujem nikome objašnjenje.
Najviše sam ga dugovao sebi.
Ona je završila akademiju.
Radi posao koji voli.
Kad je gledam kako slika, pomislim da postoje ljudi koji liječe svijet bojama.
Ja se učim da ga lječim riječima. Živimo u velikom gradu, nisam godinama okusio alkohol, nismo se više nikad posvađali.
Milica je porasla.
Najviše voli da dođe u selo.
Trči bosonoga po kamenju kao da je cjeli život ovdje.
Ljeti jede lubenicu rukama.
Uveče sjedi sa mnom kraj Zrmanje.
Kad iz šume zavijaju vukovi, ona podigne glavu i zavija s njima.
Smije se.
Onako iskreno.
Kao što se samo djeca smiju.
Ponekad je gledam i pomislim kako čovjek cijeli život traži čudo, a ono ga dočeka u dvoje malih očiju.
Često me ljudi pitaju jesam li se promijenio.
Jesam.
Ali ne preko noći.
Čovjek se ne promijeni kad ga stigne kazna.
Promijeni se kad prvi put shvati da postoji neko kome je važnije kakav će biti sutra nego kakav je bio juče.
Mene nije promijenila ni policija.
Ni zatvor.
Ni batine.
Ni strah.
Promijenila me jedna žena koja je vjerovala u mene i onda kad ja nisam.
I jedna djevojčica koja nije znala ništa o mom jučerašnjem životu.
Za nju nisam bio lopov.
Ni pijanac.
Ni propalica.
Samo tata, ćaća.
A ovo je prvo pošteno zanimanje koje sam imao u životu.

07/07/2026

Poglavlje III – Čovjek koji je bježao od sebe

Poslije Beča više nismo bili isti.
Ni ona.
Ni ja.
Živjeli smo zajedno,, a između nas je rasla tišina. Ona ista koja mi je nekad donosila mir, sada je bila teža od svake psovke.
Imali smo nešto novca.
Dovoljno da nekoliko sedmica ne mislimo kako ćemo preživjeti.
Ali čovjek koji cijeli život bježi ne zna šta da radi kad prvi put stane.
Ja nisam znao.
Počeo sam ponovo da pijem.
Prvo čašu.
Pa dvije.
Poslije više nisam brojao.
Govorio sam sebi da će sutra biti drugačije.
Sutra nikad nije dolazilo.
Ona je sve manje pričala.
Znala bi satima sjediti kraj prozora i gledati u ljude koji prolaze ulicom. Kao da među njima traži život koji joj je izmakao.
Ponekad bih je uhvatio kako me posmatra.
Ne ljutito.
Ne tužno.
Više kao čovjeka koji pokušava da zapamti lice nekoga koga će uskoro izgubiti.
Jednog jutra probudio sam se sam.
Na stolu je stajala šolja hladne kafe.
Pored nje presavijen papir.
Pisalo je samo nekoliko redova.

"Nisam ja za ovo.
A nisi ni ti, ima nešto bitnije od nas.
Ne želim da živimo bježeći.
Oprosti."

Čitao sam te riječi deset p**a.
Svaki put kao da ih prvi put vidim.
Nisam krenuo za njom.
Prvi put u životu znao sam da neke ljude ne možeš stići, ma koliko brzo trčao.

Krenuo sam kud me put nosi
Prvo u Grahovo.
Onda u Banju Luku.
Gradovi su se mijenjali, ali čovjek u meni nije.
Živio sam po sobama koje nisu mirisale ni na šta.
Spavao na krevetima na kojima su prije mene sanjali neki drugi izgubljeni ljudi.
Tada sam upoznao Gorana.
Nosio je zlatan lanac oko vrata i osmijeh čovjeka koji uvijek ima spreman odgovor.
Govorio je tiho.
Kao sveštenik koji je odavno prestao vjerovati u ono što propovijeda.
Rekao mi je:
– Ima posla. Brzo se zaradi.
Naslonio sam se u stolici.
– Svaka brza zarada na kraju bude najskuplja.
Nasmijao se.
– Onda smo nas dvojica isti.
Neko vrijeme sam radio s njim.
Ne zato što sam želio.
Nego zato što nisam znao drugačije.
Kad čovjek predugo živi od pogrešnih izbora, oni mu postanu jedini zanat.
Jedne noći sve se raspalo.
Neko je povukao pogrešan potez.
Neko je izgubio sve.
Neko je nestao bez traga.
Goran je bio među onima koji se više nikada nisu javili.
Ja sam ostao.
Sa ranjenom rukom.
Sa još jednim ožiljkom.
I sa osjećajem da me sreća više ne spašava, nego kažnjava.
Kad sam se poslije svega vratio u selo, niko nije pitao gdje sam bio.
Selo nikad ne pita.
Selo izmisli odgovor.
Jedni su pričali da sam zidao zgrade po Beogradu.
Drugi da sam radio za mafiju u Beču.
Treći da imam milione sakrivene po tuđim računima.
Bilo je i onih koji su govorili da sam poginuo.
Ponekad mi se činilo da bi im bilo draže da je to istina.
Ja sam ćutao.
Pustio sam priče da žive svoj život.
Ionako su uvijek bile veće od mene.
Jedne večeri otišao sam do Zrmanje.
Voda je bila nabujala.
Nosila je granje, kamenje i mulj, kao da odnosi sve što joj ljudi ostave.
Sjeo sam na obalu.
U džepu sam napipao hladan komad metala.
U glavi njen osmijeh.
Onaj isti kad smo u Kistanjama jeli lubenicu rukama, smijali se bez razloga i vjerovali da je sreća nešto što može potrajati.
Shvatio sam da od svih ljudi od kojih sam bježao, najupornije sam bježao od sebe.
A od sebe se, prije ili kasnije, uvijek izgubiš.
Te noći više nisam znao da li želim novi početak ili samo kraj.
Znao sam jedino da ovako više ne umijem živjeti.

06/07/2026

Poglavlje II – Grad koji je ukrao nju

Posljednjih dana bila je drugačija.
Nije više dolazila kad je pozovem. Telefon je dugo zvonio, a onda bi se javio hladan glas:
– Trenutno nije dostupna.
Pravio sam se da ne primjećujem.
Govorio sam sebi da ima obaveza, da sređuje kuću, da će sutra sve biti kao prije.
Ali čovjek najviše laže samoga sebe.
Otišao sam do njene kuće. Dovela je roditelje.
Otvorio mi je otac.
Gledao me ispod oka, kao da procjenjuje koliko nesreće može stati u jednog čovjeka.
Majka je, kao i uvijek, bila blaga.
– Uđi, sine. Hoćeš li nešto pojesti?
Samo sam odmahnuo glavom.
Nisam imao snage ni da sjednem.
Osjećao sam da nešto nije kako treba.
A onda se jednog popodneva pojavio on.
Crni BMW polako je ušao u selo, sjajan kao da je zalutao iz nekog drugog svijeta.
Vozač nije znao da parkira između traktora, kamenih ograda i Međeđanskih krava koje su mirno prelazile putem.
Izašao je u bijelim patikama koje nisu vidjele prašinu, sa skupim satom na ruci i osmijehom čovjeka koji vjeruje da se sve može kupiti.
Govorio je brzo.
Glatko.
Onako kako mi ovdje pričamo samo kad nešto krijemo.
Selo je odmah počelo da nagađa.
Jedni su govorili da je iz Beča.
Drugi da je iz Njemačke.
Treći da je sigurno neki opasan tip.
Kod nas se priče uvijek rađaju brže od istine.
Ušao je u njenu kuću.
Sat vremena kasnije izašla je za njim.
U jednoj ruci držala je kofer.
U drugoj budućnost u kojoj mene više nije bilo.
Nisam ih zaustavio.
Samo sam gledao kako odlaze.
Kao čovjek koji gleda kako mu kuća gori, a zna da nema vode.
Sutradan se na instagramu pojavile fotografije.
Beč.
Mostovi.
Fontane.
Čaše vina.
Osmijesi.
Na svakoj slici izgledala je srećno.
Na svakoj sam ja bio sve prazniji.
Zvao sam je.
Nije se javljala.
Pisao poruke.
Brisao ih.
Pisao nove.
Na kraju sam psovao telefon, sebe i cijeli svijet.
Tek tada sam shvatio da je za nju gotovo.
Za mene nije.
Nisam znao njenu adresu.
Nisam znao gdje živi.
Nisam znao skoro ništa.
Ali znao sam jedno.
Moram je vidjeti.
Pa makar posljednji put.
Do Beča sam stigao noćnim autobusom.
U džepu tri stotine eura, prodao Kurjela.
Za pojasom revolver.
U glavi samo njeno ime.
Grad je bio ogroman.
Previše svjetla.
Previše ljudi.
Previše života za nekoga ko je sa sobom donio samo mrak.
Lutao sam ulicama bez cilja.
Spavao po jeftinim prenoćištima.
Ulazio u kafane.
Pio s ljudima kojima nije trebalo postavljati pitanja.
Jedne noći sjedio sam s pijancima iz Sarajeva.
Druge s momcima iz Zemuna.
Treće s konobaricama iz Moldavije koje su se smijale glasnije nego što su bile srećne.
Niko nije pitao zašto sam tu.
Ličio sam na čovjeka kojem je mjesto u svakom mraku.
Treće noći neko je spomenuo njegovo ime.
– Naš čovjek iz Dalmacije... drži stanove, automobile , drogu, pola naših kafana.
Pitao sam, usput, kao da me ne zanima:
– Ima li uz sebe neku visoku djevojku, crne kose... onu što se smije očima?
Pogledali su me.
– Ima jednu. Dolazi često.
Srce nije puklo odjednom.
Puklo je tiho.
Kao stara kuća koja se uruši sama od sebe.
Trebalo mi je još dva dana da ih pronađem.
Restoran u centru.
On u bijeloj košulji.
Ona u crvenoj haljini.
Muzika.
Svijeće.
Vino.
Smijeh.
Sjeo sam na klupu u parku preko p**a.
Gledao ih kroz izlog.
Nisam osjećao ni bijes.
Ni ljubomoru.
Samo prazninu.
Onu koja boli više od svega.
Kad su izašli, krenuo sam za njima.
Držao sam razmak.
Korak po korak.
Deset minuta.
Petnaest.
Skrenuli su u usku ulicu.
Ona je zastala da popravi cipelu.
On se okrenuo prema njoj i nešto rekao.
Prišao sam.
Nisam vikao.
Nisam prijetio.
Samo sam stao ispred njega.
Pogledao ga pravo u oči.
Izvadio revolver.
Mirno rekao:
Vrati moje blago.
Zbunjeno me pogledao.
– Ko si ti?
Odgovorio sam šakom.
Pao je na asfalt.
Vezao sam ga za drvo iza zgrade.
Skinuo mu sat.
Uzeo novac.
Telefon.
Ključeve automobila.
Sve je trajalo manje od minute.
Onda sam pogledao nju.
Nije plakala.
Nije vikala.
Samo me gledala.
– Idemo.
Bez riječi je krenula za mnom.
U autu smo dugo ćutali.
Na kraju je tiho pitala:
– Zašto si došao?
Gledao sam put ispred sebe.
– Zato što nisam znao kako da odustanem od tebe.
Nije odgovorila.
Naslonila je glavu na staklo.
Shvatio sam da sam je možda vratio kraj sebe.
Ali ne i sebi.
To su dvije sasvim različite stvari.

Nastavlja se

05/07/2026

Mene, bukovačkog lopova, pijanicu, prevaranta, jednom je neko pitao:
– Je li vrijedila svega?
Nisam znao šta da odgovorim.
Možda bi bilo lakše da sam je mrzio.
Ali istina je drugačija.
Bila je jedina osoba koju sam pokušao voljeti kako treba. Na svoj način, nespretan i pogrešan, ali iskreno.
Došla je u naše selo jedne nedjelje.
Svi su bili po kućama, a ispred prodavnice nije bilo nikoga. Kao da je cijelo selo zaspalo. .
Nosila je velike sunčane naočale, one gradske, i torbu kakvu nijedna naša cura ne bi ponijela. Odmah bi je proglasili umišljenom ili bi rekli da izgleda "k'o Ciganka". Njoj je, međutim, stajala kao da je rođena s njom.
Pričalo se da dolazi izdaleka. Da joj je majka odavde, iz one kuće koja godinama zjapi prazna i zaključana. Došla je, govorili su, da obiđe imanje, sredi kuću i navrati ponekad. Da dovede roditelje da tu malo žive.
Niko nije vjerovao da će ostati duže od nekoliko dana.
Niko osim mene.
Ja sam stajao ispred prodavnice, naslonjen laktom na zid. U jednoj ruci pola pive, u drugoj cigareta. Oči sakrivene ispod zapuštene kose. Gledao sam kako ljudi igraju buće.
Kad je prvi put prošla pored mene, nisam ni trepnuo.
Kad je prošla drugi put, nasmiješila se.
To je bilo dovoljno.
Taj osmijeh bio je bolan kao metak, a topao kao čašica domaće loze.
Poslije toga smo se danima sretali "slučajno".
Ona s knjigama pod miškom.
Ja s pozivom na sud.
Jednom sam je pitao:
– Šta tražiš ovdje?
Naslonila se na ogradu i rekla sasvim mirno:
– Mir.
Nasmijao sam se.
Ne podrugljivo.
Više onako, umorno.
Jer ovdje ni mrtvi nemaju mira, a kamoli živi.
Prvi put smo ozbiljno razgovarali na igralištu preko p**a škole.
Sjela je na ogradu i gledala zvijezde.
Ja sam gledao nju.
Pogledala me onim očima kao da zna gdje sam sve bio, šta sam radio i koliko sam p**a ostao bez svega.
Tad sam znao.
Ovo neće dugo trajati.
Bila je prelijepa za ovaj mrak.
Pretiha za našu buku.
A selo...
Selo je već počelo da šapuće.
Stare žene na klupama klimale su glavama.
– Onaj naš lopov zapeo za onu damicu...
Pop je govorio da sam đavolji čovjek al da za svakog ko se pokaje ima nade .
Drugari su ćutali.
Njihova tišina boljela je više od svake psovke.
Ali nju nije bilo briga.
Donosila mi je knjige.
Pisala pjesme o kamenu, suncu i vjetru.
Nosila štikle po prašnjavim seoskim putevima kao da hoda bečkim ulicama.
A ja...
Vodio sam je u gostionu u Erveniku.
Kupovao joj sladoled na veresiju kod Jele u zadruzi. Razbijao lubenicu šakom , jeli smo je kidajuči rukama.
Učio je da puca iz puške.
Da zavija s vukovima.
Da razlikuje trag lisice od vučjeg.
Da zna zašto se u Bukovici kaže da je čovjek bogat tek kad nauči živjeti i bez para.
Nije to bila prava ljubavna priča.
Bila je oluja zatvorena u čaši rakije.
Ali kad bi me uzela za ruku, sve bi utihnulo.
I selo.
I kafana.
I policija koja me tražila.
Čak bi se i onaj mrak u meni skupio negdje u ćošak, kao pas koji se sklupča kad počne grmljavina.
Ali dobre stvari ovdje kratko traju.
A najkraće one koje su stvarno vrijedile.
Lako je znati kad nešto nije za tebe.
Mnogo je teže kad znaš da jeste, ali ti nikad nije bilo suđeno.
Takva je bila ona.
Ona je nosila štikle po bjeloj cesti, a da nijednom nije zapela.
Ja sam nosio patike kupljene na sajmu u Benkovcu, izgažene više nego moja savjest.
Nju su čekali Zagreb, Beč i Rim.
Mene Kistanje, Bjevčani, Ervenik, Žegar , ako imam sreće, Knin.
Ali između svih tih naših različitih svjetova, između njenih pjesama i moje ludosti, postojalo je nešto što je izgledalo stvarno.
Nešto što nisam znao imenovati.
Prvi put u životu bilo mi je tiho.
A ja sam cijelog života samo znao da vičem, psujem, udaram i bježim.
I upravo ta tišina bila me najviše plašila.

Poglavlje 1

04/07/2026

U isti trenutak, ranom zorom, stigle su mi poruke starih prijatelja.
Ona: „Dolazim. Trčaću... Računaj na pomoć. Pozdrav iz Sidneja.“
On: „Ma, 'ebo Dansku i građevinu. Eto me kući. Računaj na mene, kao i svake godine.“
Na suprotnim krajevima svijeta dvoje ljudi probudilo se istog jutra s istim osjećajem — zovom Bukovice.
Nisu to ni slutili. Godinama se nisu vidjeli.
Ali te julske zore Stana je ušla u avion, a Slobodan sjeo za volan.
Nije tu bilo plana, niti logike. Samo jedno tiho, davno obećanje koje su nosili u grudima kao šapat:
„Nikada neću propustiti Petrovdan i Petrovdansku trku.“
Stana je odrasla među vinovom lozom i kamenim zidovima Biovičinog Sela. Tu je prvi put potrčala — bosa, slobodna, dok su je stariji bodrili s kamenih pragova. Jednom je, stojeći pred starom kućom, obećala sebi da će, ma gdje je život odvede, Petrovdan i Petrovdanska trka uvijek imati posebno mjesto u njenom kalendaru i srcu.
Ali godine prolaze. Život se širi poput mape — poslovi, aerodromi, sastanci, obaveze. Fotografije s Petrovdana gledala je na ekranu. Lica su i dalje bila tu, samo nje više nije bilo među njima.
Slobodan je otišao tiho, kao i mnogi prije njega. Prvo u Srbiju, pa u Njemačku. Radio je sve — izlijevao betonske stubove, provlačio elektroinstalacije, zidao. Pošteno. Ćutljivo.
Za njega Petrovdanska trka nikada nije bila samo sportski događaj. Bila je zavičaj u pokretu. Miris smilja, graja djece, pjesma što odjekuje kamenom, bakin osmijeh.
Obećao je sebi:
„Jednog dana vratiću se. Bez velike najave, bez posebnog razloga. Samo da ne zaboravim ko sam.“
I ove godine — bez dogovora, bez poruke — oboje su krenuli.
Stana je presjedala po aerodromima, jednu noć prespavala na klupi aerodroma u Frankfurtu.
Slobodan je vozio bez stajanja, preko granica i kroz tišinu, s konzervom hrane na suvozačkom sjedištu i rukama čvrsto stegnutim oko volana.
Nisu znali da putuju jedno drugom u susret.
Stana je stigla pred sumrak, taman pred start. Uzela je startni broj. Nije stigla ni da se presvuče. U svečanoj haljini i damskim cipelama stala je na startnu liniju.
Slađa je odbrojavala...
A onda je kroz Biovičino Selo potekla bujica energije.
Ljudi su je prepoznali. Mahali su joj. Neko je zaplakao.
Njena baka.
Slobodan je stigao poslije cijele noći i dana vožnje. Kod stare škole tiho se priključio trci. Šepao je, ukočen od p**a, ali nije stajao. Kretao se zajedno s trkačima, uspomenama i pjesmom.
A onda su se, kod starog bunarića u Medošima, sreli.
Na istoj stazi kojom su nekada trčali kao djeca.
Pogledali su se.
Bez riječi.
Samo osmijeh.
Ništa više nije bilo potrebno.
Dvoje ljudi.
Jedna staza.
Jedno rodno selo.
Te večeri sjedili su jedno kraj drugog. U pozadini je odzvanjala izvorna pjesma, a iznad njih bilo je nebo prepuno zvijezda.
Nisu govorili o Danskoj, aerodromima ni umoru.
Ćutali su.
Jer su znali da su stigli tamo gdje oduvijek pripadaju.
Neka obećanja nikada ne umiru.
Samo strpljivo čekaju pravi trenutak da budu ispunjena.

A ja?
Ranom zorom vozim Sremskom ravnicom. Oči su mi pune suza. Zaustavljam automobil uz polje suncokreta i zapisujem njihovu priču — priču o svima onima koji će i ove godine krenuti kući, vođeni istim tihim zovom.
Jer upravo su oni moja beskrajna inspiracija.